Hrvatsko planinarsko društvo "BELIŠĆE"

DINARA – KAMEŠNICA 01.–02.08.2009.

 

Na put krenuli u 21 sat i sretno stigli u Glavaš oko 6 sati.

Domaćini su tu i dočekuju planinare. Vrijedna domaćica nas nudi kavom jutarnjom crnom.

Tu smo se malo odmorili od vožnje te se spremili i krenuli s ostalima na vrh.

Put nije zahtjevan, a Dinara je gola i kamenita. E tu je problem što je «gola» što znači nema šume, a nema ni hlada.

Malo po malo i oko četiri sata hoda smo na vrhu lijepe naše – 1831m.

Dok čekamo da svi dođu mi presvlačimo mokru odjeću, malo jedemo i pijemo puno tekućine. Lupamo žigove u dnevnike i na razglednice. Svi se slikamo pojedinačno, pa grupno i idemo istim putem natrag.

Putem srećemo naše drage prijatelje Beru i Mirjanu koji su kasno stigli pa sad idu na vrh.

Zaliha vode nam pri kraju pa smo požurili prema Martinovim košarama.

Napili se hladne vode, osvježili, napunili prazne boce, malo odmorili i krenuli dalje.

Spustili se u Glavaš, a domaćin je za sve imao ručak – grah.

Nakon ručka i druženja opraštamo se od domaćina i ostalih planinara.

Odlazimo na spavanje u planinarski dom Korita.

Stigli u dom, razgledamo ga i unosimo stvari. Kuham crnu kavu i ispijamo na terasi. Nakon toga muški dio ekipe zadužen je za roštilj, a žene za serviranje stola i ostalo.

Nazdravljamo slavljenici za njen rođendan koji će uskoro imati.

Roštilj je izvrstan, salate odlične, a sad prelazimo na kolače.

Lijepo smo se gostili i punih stomaka na spavanje ( to nam i nije trebalo ), a tko bi svemu tom odolio.

Nedjelja 02.08.2009.g. krećemo na Kamešnicu prema vrhu Glavaš.

Krećemo se malo kroz raslinje , pa po kamenu i tu i tamo neku manju šumicu.

Tako mi hodamo oko tri sata i stižemo na vrh Glavaša – 1308m.

Odmor, slikanje, a lupanje žiga malo sutra. Nema ga, a vidi se na kamenu trag da je tu bio ( vjerojatno neki kolekcionar – baš mu je taj falio ).

Idemo natrag u dom, upisujemo se u knjigu gostiju, a i u domu nema žiga.

Ručak, spremanje stvari i idemo kući.

U Livnu stanemo na piće s našim prijateljem Ivom Čeko i idemo dalje.

U Bugojnu kratko stanemo i pozdravljamo prijatelja Senada ( on je sretan, pun lijepih riječi za našeg Soldu – koji ih je vodio u Švicarsku ) koji reče to se ne može ispričati to moraš doživjeti.

Da bi imao spoznaju kako je to treba ići i doživjeti.